Komentara: 6
Pregleda: 5588

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

22.06.2025. u 14:00h
Izvor: Subotica.com
SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"
Iako ga znamo kao večitog šaljivdžiju, onoga koji fore sipa iz rukava i koji će smehom nagraditi i sebe i druge, na razgovor je došao ozbiljan, na pitanja odgovarao fokusirano, i ostavio utisak čoveka baš onakvog kakav jeste: kada je (vreme) za šalu, šalimo se; a kada je u pitanju posao – radimo. Najbolja kombinacija. A vešto je naš sugrađanin Žombor Danji iskombinovao i naoko nespojive oblasti kojima se bavi: ugostiteljstvo, prosvetu i medije. I sasvim mu dobro ide. 
Primećujemo da je od majke Rozalije Danji nasledio preduzetnički duh i vedrinu kojom zrači. Hvalimo je - večno mlada, žena-zmaj, a sin se nadovezuje: „Tako je, Rožika godine gazi...“. A ne one nju. Odmah će spomenuti i pokojnog oca Đerđa Danjija, poznatog rvača, koji je prvi u porodici počeo da se bavi ugostiteljstvom.

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

-    Među prvima u gradu otvorio je kafić: „DPO“, prekoputa „Pionira“ – nalazio se na samom ćošku, bukvalno je imao šank i dva separea. U šest ujutru na šanku poslagani rakija, vinjak... ko šta pije. Radnici dođu, popiju, odu; ostave prazne čaše i puno para - nije se ni prebrojavalo! Naziv kafića mogao je da se tumači različito – početna slova okolnih fabrika („Dinamo“, „Pionir“, Osmi mart“...); početna slova prezimena vlasnika (Danji, Pletl i Ortaci) ili kako je ko želeo. Kasnije je lokal proširen i radio pod imenom „Eden“. 

Ali to više nije bio deo njihove priče... Za prezime Danji počeo je da se vezuje jedan mnogo poznatiji objekat, koji i danas većina zove „Kod Rožike“, a sve više njih (posebno mlađih) reći će i „Kod Žombora“. Ženski štrand na Paliću uzet je u zakup od grada 2000. godine, i od tada do danas, sa malim prekidima (renoviranje, kovid...) oni su njegovi domaćini.  

-    Sada je tačno četvrt veka kako smo tamo, a ja sam po dolasku iz vojske, tačnije od 2003. godine, počeo ozbiljnije da se bavim tim poslom. Na papiru imam funkciju direktora, ali radim sve – i šank i na tacni i nabavka i organizacija... Dobro je to što dosta toga mogu da rešim telefonski, mejlom... Živim na Radijalcu – „Onore“ mi je kancelarija (smeh), tamo uglavnom sve dogovaram. Iako mnogi misle da je odlazak na Ženski štrand (samo) uživanje, pre bih rekao posao jer ne mogu da se opustim kao što gost može. Zato kada mi predlože da kod mene organizuju godišnjicu (naše) mature, kažem – hajde, ne kod mene jer ne mogu da se opustim – sedim tamo, sve vidim, zašto ovaj nije uradio ovo, onaj ono... Zato - hajmo mi lepo drugde, tamo ne primećujem te stvari i to je to! 

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

ŽOMBOROV TROUGAO - „Od prvog dana redovan sam gost Kluba „Dvorište“ Zdenka Činčurka, tamo je na zidu bila i moja fotografija kao stalnog gosta - „element gde visimo“ (smeh). Još dok se farbao šank, rekao sam - ovo će biti odličan klub, tu ću dolaziti, i tako je već deset godina. To je moj trougao: “Onore”, “Dvorište” i Toranj Gradske kuće - kao u pesmi Vladimira Erdega Mede kojeg sam poznavao: “Zato volim Suboticu...”. 

Iako ne zaboravlja teške momente u poslovanju Ženskog štranda, mnogo rađe seća se onih lepih kojih je, na sreću, bilo i ima više. 

 -    Najlepši trenuci vezani su za 2004, 2005, 2006. godinu kada je oživeo taj deo Palića - mnogi su dolazili na Ženski štrand, bilo je puno sponzora, organizovale su se velike žurke – salsa, modne revije (Marija Šabić), polufinale izbora za mis, gostovanje ozbiljnih bendova, zabavni program Filmskog festivala...  I sada je, evo, za 17. jul zakazano otvaranje Festivala, radujem se - puno poznatih ličnosti, glumaca, upoznao sam zahvaljujući Festivalu. Danas iznajmljujem prostor za privatne žurke, uglavnom rođendani (18, 50) i kada se podvuče crta, činjenica je da se puno radi, ali zadovoljan sam. Tu su stalni gosti – i stariji i mlađi, naravno turisti, učesnici seminara, ekskurzije... Raznoliko društvo. 

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

I dok mu sestra Kristina radi u banci, on je, sa majkom, kako kaže, na Ženskom štrandu gazda – pola, pola. „Ne da mama“ – dodaće, uz smeh. A u učionici, tačnije školskoj zgradi, koja je njegovo drugo radno mesto, „gazda“ je sto posto - ali ne samo kao nastavnik, predavač, već i prijatelj dece koju podučava molerskom zanatu u Školskom centru sa domom učenika „Dositej Obradović“. Za ovo radno mesto kvalifikovao ga je zanat koji je izučio u Građevinskoj školi (dekorater zidnih površina), završeni peti stepen za majstora – molera, a kasnije i zvanična obuka za defektologa. 

-    Sada je treća školska godina kako sam tu, a kada su me pozvali, nisam znao u šta ulazim - pretpostavljao sam će biti dobro, tako je i bilo. U ovoj školi već su radile dve moje sestre od strica, i kada im je falio neko ko će da predaje praktičnu nastavu u srednjoj školi, pitale su mene, ne očekujući da ću prihvatiti. Usledio je razgovor sa direktoricom Natašom Nimčević, i danas sam više nego zadovoljan - sa kolegama imam divan odnos, kolektiv je sjajan, atmosfera porodična, svi se pomažu, nema skrivenih misli... Niko te ni na šta ne tera, a svako svoj posao obavlja maksimalno. Kada dođem, punim baterije! Ovo je specifična škola, tu ili možeš da radiš ili ne. Ne može na silu, ne može samo zbog plate... Iako radim sa srednjoškolcima, imam kontakt sa svom decom jer kada je odmor, svi idu gore dole, šetaju, i ja se sa svima njima sretnem, i mlađi kad me vide, dolaze do mene, pričam sa njima. Deca su srdačna, kod njih nema sivog - ili  je belo ili je crno. On se ili raduje ili je tužan, i ne može da bude tužan a da ti govori -  sve je super! Tu crtu nemaju, iskreni su. I nisu tu sva deca sa smetnjama u razvoju, neka su zapuštena, socijalno ugrožena...

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

Iako na papiru imaju zvanje za koje se školuju, većina ove dece neće se i ne može baviti tim zanatom, ali ohrabrujuće zvuči činjenica da, po rečima našeg sagovornika, od pet učenika, to će učiniti - jedan. A i to je velika stvar. 

-    U gradu mi pojedini moleri kažu da ako imam nekog (učenika) da preporučim, slobodno pošaljem! Predložio sam direktorici da bi najbolje bilo da kroz praksu na neki način renoviramo školu, i ona je to prihvatila pa farbamo učionice, hodnike... Škola obezbedi materijal, ja učim decu, radimo, i to je jako dobro. Oni imaju redovnu teorijsku nastavu na drugim časovima, kod mene je samo praksa, ali i tu treba dosta toga objasniti – kako se drži četka, kako farba, pa hodanje na lestvama - neki mogu, neki ne, neki smeju, neki ne smeju... Ali jedno je svima zajedničko – jako su dobra deca. 

UĐEM, OTPLIVAM, VRATIM SE -„Da li se kupam u Paliću? Da. Tačnije, ne mogu reći da se kupam, ja plivam u Paliću – uđem, otplivam, vratim se, istuširam. Da se kupam, brčkam, ležim na leđima... to ne. Sada nisam toliko često tamo, sve je manje vremena, ali iskoristiću priliku i ovog leta“.

I sam će posegnuti za četkom i farbom kada treba okrečiti (vlastiti ili sestrin) stan, pomoći prijatelju, ali na tome sve ostaje. 

-    Ja molerski posao znam pa znam, radim i uradim, ali nisam neki „mešter“, ne otimam se za taj posao, mada on jeste zlatan i jako dobar. Iskreno da kažem, ja bih to radio kada bih znao  da će me svaki put angažovati da radim novi stan – tu nema velikih filozofija, ali stari i prepravke - to je već teže... 

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

Ipak od (raznih) poslova ne beži, niti su mu strani. Otkriće da je po dolasku iz vojske („Sremska Mitrovica - godinu dana, i kada je Žombor završio vojsku, rekli su – e, sad ćemo skratiti na devet meseci!“), jedno vreme radio sa čovekom sa kojim je njegova majka, nakon smrti muža, godinama živela, prodajući voće i povrće naveliko, a tu je i vreme provedeno u firmi „Office Shoes“ Subotica. 

-    U celoj priči ne smem da preskočim radio. Moj školski drugar Vladimir Ćirjaković Ćira otvorio je nekadašnji super moćni „Hit“ radio, i ja sam tamo odlazio ne kao voditelj nego ako treba neka reklama da se snimi, da se pozajmi glas... Družio sam se sa celom ekipom pa smo se tu, kroz taj radijski momenat upoznali Žika Savin i ja. Znali smo se od detinjstva, odrasli na Prozivci, a sada počeli i da sarađujemo. Žika je odlučio da obnovi “Hit maraton“, pozvao me, i od tada je otvoren i „LovaLova“ internet radio i portal - tu smo vodili jutarnji program, u decembru radili „Novogodišnji hit maraton“... Danas nemam više vremena za to (želje imam!), i kada me pozove da treba nešto da se snimi, rado prihvatim. Nisam se (skroz) isključio. 

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

JEDAN OBLAK I NEMA NIKOG! - „Ostale ugostiteljske objekte na Paliću ne posmatram kao konkurenciju jer kada je gužva, svi mi koji smo tamo, radimo - svako ima svoje goste. A kada su manifestacije tipa Prvi maj, Berbanski dani, Sent Ištvan... onda nas je i malo. Subotičani su generalno takvi - čim se jedan oblak pojavi, misle - možda će padati, ne idemo nigde! (smeh) I ja sam takav. Svi smo mi takvi, samo neko prizna neko ne“. 

Svi koji ga znaju složiće se da je duhovitost crta kojom zrači i zato nije čudno što su ga ne jednom pitali – zašto ne odeš u stendap (stand-up) komičare?!

-    I ja osećam da imam tu crtu, ali nekako ne vidim sebe (samo) u tome. Ja nisam čovek da se za jedno vežem i samo to da radim. Valjda sam rođen sa tom duhovitošću, nisam nikog imitirao, tako dođe samo od sebe... Kažu – smešan si, duhovit, ali kako bih mogao da sve njih nasmejem? Volim kada stvari dođu spontano, a stendap je namešten, moraš da napišeš i navežbaš. I šta ako doživim debakl, ako je samo meni smešno?! Zato nemam želju za tim, ali imam puno prijatelja među stendap komičarima, super je sedeti sa njima – smejati se, ali biti i ozbiljan kada treba.

SUgrađani: Žombor Danji "Kad ne vidim Gradsku kuću pet dana, bolestan sam!"

Ozbiljan je (ujedno pun ljubavi i poštovanja) i kada priča o svojoj porodici – supruzi Maji koja radi u jednoj građevinskoj firmi u Subotici, i deci: sinu Ognjenu (10) koji trenira košarku i ćerki Dunji (13) koja obožava jahanje. Tu su i njihovi zajednički trenuci – letovanja, odlasci van grada, van zemlje, ali i – obavezno vraćanje.  

-    Suboticu obožavam! Kada pet dana ne vidim Gradsku kuću, bolestan sam! Moji bi na more deset dana, ja sedam, pa se nađemo na sredini. Uvek se moramo vratiti ranije zbog mene. Ovde sve mogu da rešim jednim pozivom. Veliki sam lokalpatriota, navijam za „Spartak“ i u fudbalu i u košarci. Kažu mi – al' si vikao na utakmici! Kažem - jesam! I nije me stid.

Izvor: Subotica.com
Postavljeno pre 3 nedelje i 4 dana
Komentara: 6
Pregleda: 5588

Povezana vest

Povezane teme

ženski štrand palić

sugrađani

Komentara
6
Napiši komentar
Cal
pre 3 nedelje i 4 dana
Odgovori
E ovog čoveka ne možeš da ne voles
Aleksandar
pre 3 nedelje i 4 dana
Odgovori
Žangor dobar lik.Uvek pozitivan i nasmejan.
Nenad Jezdić
pre 3 nedelje i 4 dana
Odgovori
Obi koji na ovog čoveka udare MINUS su zaista pravi MINUSI. Čovek je zaista ljudina i uvek spreman da svima pomogne.
daniel
pre 3 nedelje i 4 dana
Odgovori
Legenda, legenda na kvadrat. Živeo Žombor :)
Patriota
pre 3 nedelje i 3 dana
Odgovori
Zongor je najbolji
Slave
pre 3 nedelje i 2 dana
Odgovori
Žongor je number uno
Pošalji komentar
Dodaj grafički fajl
(do 20 MB)
    Imaš na raspolaganju 1000 karaktera
    Pravila komentarisanja
    Mišljenja iznešena u komentarima su privatno mišljenje autora komentara i ne odražavaju stavove ovog Internet portala. Komentari su moderirani i odobravani u skladu sa opštim pravilima i uslovima.